Ugovor može prestati na mnogo načina, a ono što je primarni cilj i što je
uobičajeno raskid ili poništaj ugovora ispunjenjem tj. realizacijom
onoga oko čega su se ugovorne strane saglasile. Međutim, ugovor može
prestati i na druge načine tj. ne samo „ispunjenjem,“ već i novom
saglasnošću volja ugovornih strana o prestanku ugovora, odnosno raskidom
ugovora ili poništajem. Često pitanje za advokate kao što je na
prvi pogled vidljivo,
raskid i poništaj ugovoranisu jedno te isto, premda je
posledica ista - raskinut ili poništen ugovor više ne proizvodi
pravna dejstva. Sa druge strane, smrt ugovorne strane (fizičko
lice) ili prestanak ugovorne strane (pravno lice) može dovesti do prestanka
ugovora. Do prestanka ugovora dolazi još i kada dođe do prestanka ili
propadanja predmeta ugovora, odnosno razloga zbog kojeg je ugovor sklopljen. Tema
ovog članka će bitiponištaj i raskid ugovora.
Poništaj ugovora
Poništaj ugovora sugeriše već na prvi pogled da dolazi do
prestanka ugovora koji je već nastao, koji proizvodi pravna dejstva. U tom
kontekstu, bitno je uočiti da ugovori mogu biti apsolutno ništavi i
relativno ništavi. Ovi ugovoru sadrže neku manu čija priroda je
takva da može dovesti doponištaja ugovora. Priroda takvih
anomalija, gledano prema bitnosti za pravni poredak i društvo uopšte, dovodi do
podele ugovora na aspolutno i relativno ništave. Pre detaljnijih obajšnjenja potrebno
je istaći da nije moguće dati preciznu listu ugovora koji bi mogli potpasti
pod kategorijuapsolutno i relativno ništavih ugovora,
pa su zato i zakonske odredbe uopšteno formulisane.
Apsolutna ništavnost ugovora
Apsolutno ništav ugovorje onaj čiji su nedostaci takvog
kvaliteta da ih nije moguće sanirati, nije moguće da ugovor opstane.
Apsolutno ništav ugovor ne važi od samog početka, iako je formalno gledano
valjano sačinjen i ne proizvodi pravna dejstva. Budući da je razlog
apsolutne ništavosti ugovora od izuzetnog značaja za društvo, za državu, propisana
je obaveza suda da o ovoj vrsti ništavosti ugovora
sud mora voditi računa po službenoj dužnosti i bez obzira na volju
ugovornih strana, a sam rok za isticanje prigovora ili tužbe kojom se
tražu utvrđivanje da je neki ugovor apsolutno ništav ne podleže zastarelosti.
Nikada ugovorne strane ne mogu svojom voljom dovesti do toga da apsolutno
ništav ugovor opstane u pravnom životu. Ipak, ako se desi da ugovor
bude izvršen, zakon dopušta da se zahteva povraćaj ili restitucija datog po
osnovu neosnovanog obogaćenja (novčana ili naturalna restitucija - sve
zavisi od konkretnog slučaja).
Ništav ugovor ne može da opstane i ne proizvodi pravna dejstva,
Advokatska
kancelarija Branislava Krnić.,
Posavetujte se sa Advokatom Beograd oko raskida
ugovora.
Naravno, zakon itekako vodi računa o savesnoj ugovornoj strani, odnosno o
ugovornoj strani koja nije znala i nije morala da zna za pstojanje razloga
apsolutne ništavosti, te je propisano pravo savesne ugovorne strane da zahteva
naknadu
pretrpljene štete. Pravo da zahteva utvrđenje ništavosti ima i
svako zainteresovano lice, pa i javni tužilac. Zakonodavac objašnjava da
su apsolutno ništavi svi oni ugovori koji su protivni prinudnim propisima,
javnom poretku ili dobrim običajima, osim ako cilj povređenog pravila ne upućuje
na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Prinudni propisiobuhvataju norme građanskog, krivičnog, upravnog,
finansijskog, prekršajnog prava - koje se nalaze u zakonskim i podzakonskim
aktima. U takvim normama je određeno da se zabranjuje da ugovorne
strane ugovaraju odredbe suprotne njihovoj sadržini. Na primer, u
građanskom pravu je
opšti rok zastarelosti deset godina i zabranjeno je da ugovorne strane
ugovore drugi opšti rok zastarelosti i takva ugovorna odredba bi bila ništava.
Takođe, zabranjeno je da ugovorne strane ugovaraju veću maksimalnu stopu
ugovorne kamate od one koja je zakonom određena i ako bi bila ugovorena
veća kamatna stopa, posmatralo bi se kao da je ugovorena najveća dozvoljena.
Sa druge strane, javni poredakje najšira kategorija i
nije lako odrediti šta sve moži biti javni poredak, ali jasno je da je on
nešto što se ugovorom ne sme modifikovati. Tako, javni poredak može da
se posmatra kao javni moral, norme morala koje svako mora ispoštovati, tj. kao
norme domaćeg prava koje se moraju zaštiti u svakom slučaju. U suštini, javni
poredak štiti sve one norme koje u sebi sadrže osnovne principe na kojima se
zasniva postojanje jedne države. Na primer, u jednom slučaju iz
sudske prakse je davanje novca radi „kupovine“ mlade, iako česta
pojava u romskoj sredini, proglašeno kao pravni posao koji je apsolutno
ništav jer je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim
običajima, iz razloga nemoralnosti. Tako je novac koji je mladoženjin otac
potraživao nazad od mladinog oca (jer nije došlo do sklapanja braka izmedju
njihove dece) oduzet u korist opštine, jer zakon propisuje da druga strana
ono što je primila po osnovu zabranjenog pravnog posla treba da preda
opštini na čijoj teritoriji ona ima prebivalište ili boravište. Isto tako,
ugovorna odredba u kojoj stoji da otac poklanja sinu
poklon velike vrednosti (kuću na primer) pod uslovom da ovaj ne
oženi ženu druge nacionalnosti je protivna javnom poretku Srbije. Dobri
običaji su nepisana pravila ponašanja, nastala spontano dugotrajnim
ponavljanjem i koja su opšteprihvaćena u nekoj sredini, te u toj sredini
postoji svest o obaveznosti poštovanja takvih običaja. Sud će u
svakom konkretnom slučaju doneti odluku da li se radi o dobrim običajima jer
u gore opisanom slučaju „kupovine“ mlade, iako običaj u romskoj
sredini, on se nikako ne može kvalifikovati kao dobar.
Tako postoji praksa advokata da u
kupoprodajne ugovore dodaju ugovornu odredbu u kojoj stoji da se ugovor ne
može napadati po bilo kom osnovu i na taj način se pokušava zabraniti
odricanje od prava koje bi ugovornoj strani po zakonu pripadale. Eto, upravo
ovakva praksa nije dobar običaj u pravnom životu, te su ove i slične formulacije
u ugovorima ništave. Ukoliko je apsolutno ništava samo neka ugovorna
odredba, a ugovor može i bez iste opstati ili takva odredba nije bila uslov
zbog kojeg je ugovor sačinjen niti odlučujuća pobuda, onda ugovor ne mora
biti poništen. Isto tako, ugovor će ostati na snazi čak i ako je ništava
odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost
ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
Do poništaja ugovoraneće doći u slučaju konverzije, odnosno
u slučaju kada ništav ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog
ugovora, jer će onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, ako bi
to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kad su ugovor
zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za
ništavost svog ugovora. U ovom specifičnom slučaju dolazi do intervencije suda,
a ugovorne strane ubuduće obavezuje novi ugovor u koji je konvertovan stari
ništav ugovor.
Ukoliko je apsolutno ništava samo neka ugovorna odredba, a ugovor može i bez
iste opstati ili takva odredba nije bila uslov zbog kojeg je ugovor sačinjen
niti odlučujuća pobuda, Advokatska kancelarija Branislava
Krnić.
Ukoliko želite da poništite ugovor, možete da angažujete Advokatsku
kancelariju
Na primer, u slučaju kada je zakonom zabranjena kupoprodaja nekog stambenog
objekta, a dopušten je zakup, onda se ništav ugovor o kupoprodaji može
konvertovati u ugovor o zakupu stambenog objekta
gde će se kupoprodajna cena isplaćivati periodično. Takođe, ništav
ugovorne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok
ništavosti naknadno nestane. Razlog tome je činjenica da apsolutno ništav
ugovor od samog početna ne proizvodi pravna dejstva, te nakanadno otpadanje
razloga koji je činio ugovor ništavim ne može učiniti da ugovor koji pravo
smatra da ne postoji bude punovažan. Međutim, rigoroznost ove odrebe je ublažena
pravilom da ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost
se ne može isticati. Na primer, u jednom slučaju iz sudske prakse je sud
ustanovio da u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora parcela koja
je predmet istog nije mogla biti predmet prometa prema imperativnim
propisima, jer je reč o neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu u
društvenoj svojini, a sam ugovor nije zaključen u formi koja se zahteva za
tu vrstu ugovora. Ipak, sud je odlučio da s obzirom da je pomenuti ugovor
pravno perfektan i u celosti izvršen, a imajući u vidu da su u momentu
njegovog zaključenja sporne parcele mogle biti u prometu, nedostatak
vezan za prometovanje u momentu zaključenja osnovnog ugovora, posmatra kao
nedostatak od manjeg značaja, te se tužilac nije mogao sa uspehom pozivati
na ništavost.
Relativna ništavnost ugovora
Relativno ništav ugovor(rušljivi ugovori)je kad ga je
zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom
zaključenju bilo mana u pogledu volje strana (prevara, pretnja, zabluda), kao
i kad je to
Zakonom o obligacionim odnosima ili posebnim propisom određeno.
U jednom slučaju iz sudske prakse odbijen je tužbeni zahtev kao neosnovan gde
je tužilac tražio poništaj ugovora zbog mana volje,
konkretno zbog prevare. Sud ističe da tužilac nije bio u zabludi sa kim
potpisuje ugovor, već je po njegovim rečima kod njega postojala pogrešna
predstava o sadržini ugovora koji se zaključuje, što je posledica njegove
očigledne nepažnje manifestovane u grubom propustu tužioca (kao pismenog i
obrazovanog čoveka) da pre potpisivanja ugovora pročita njegov tekst. Utvrđeno
je da tužilac pokušava da posledice sopstvenog nemara „svali“
na tuženu za koju tvrdi da mu je podmetnula drugi tekst dogovora u
odnosu na stvarni sporazum. Navedenu tvrdnju tužioca sud ne prihvata
jer je utvrdio da su parnične stranke postigle usmeni, a zatim taj usmeni
dogovor pismeno formulisale u skladu sa prethodnim usmenim dogovorom, te sud
utvrđuje da nema govora o prevari; a ako je ovaj i bio u zabludi, ta
pogrešna predstava tužioca o bitnijim elementima ugovora posledica je
njegove nepažnje. Kako se vidi iz navedenog primera, sud u skladu sa
zakonskim odredbama tumači šta se ima smatrati zabludom , pretnjom i prevarom,
ali to je vrlo opširna tema o kojoj u ovom članku nećemo detaljno govoriti.
Dakle, rušljivi ugovori proizvode pravno dejstvosve dok neko
od ovlašćenih lica ne zahteva da ugovor bude poništen. Razlog blažeg
tretmana
rušljivih ugovora leži u tome što je mana ovog ugovora manjeg značaja
jer ne pogađa šire društvene interese, već pojedinačne. Pa tako, za
razliku od apsolutno ništavih ugovora, treća lica nikada ne mogu
da tražeponištaj ugovora, već samo ugovorna stana u
čijem je interesu rušljivost ustanovljena. Sud nikda ne pazi na
relativnu ništavost ugovora. Ako ovlašćeno lice ne treži poništaj
ugovora, on ostaje na snazi takakv kakav jeste, odnosno
dolazi do konvalidacije ugovora. Na taj način se smatra da se ugovorna strana
koju pogadja razlog zbog kog bi mogla da zahteva poništaj pristaje na ugovor
takav kakav on jeste. Samim tim, ni rokovi kojima se može zahtevati
poništaj relativno ništavog ugovora nisu dugi jer bi to dovelo do stvaranja
pravne neizvesnosti. Tako je propisano da saugovarač strane u čijem je interesu
rušljivost ustanovljena može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne
kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u
protivnom smatratida je ugovor poništen, a ako se
pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne
ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen.
Rušljivi ugovori proizvode pravno dejstvo sve dok neko od ovlašćenih lica ne
zahteva da ugovor bude poništen,
Advokat u
Beogradu.
Informišite se o rokovima radi poništenja rušljivog ugovora, Advokatska
kancelarija.
Pravo zahtevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne
godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude. Ovaj
prvi rok je subjektivan i on teče dakle, od dana saznanja. Postoji i objektivan
rok od tri godine, te je u Zakonu o obligacionim odnosima propisano da pravo
na poništaj rušljivog ugovora u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri
godine od danazaključenja ugovora. Po pravilu,
poništaj rušljivog ugovora ima retroaktivno dejstvo, te dolazi do povraćaja
datog, ako je to moguće ili/i do naknade štete, kada nije moguća naturalna
restitucija i do naknade štete u slučaju kada je savesna strana trpela štetu.
Kada nije moguća naturalna restitucija (na primer, prodati auto je uništen u
saobraćajnoj nezgodi koju je kupac imao nakon ispunjenja kupoprodajnog ugovora),
onda se dolazi do vraćanja u novcu, a za vrednost se uzima ona koju stvar ima u
vreme vraćanja, odnosno u vreme donošenja sudske odluke. Dozvoljen je
sporazum ugovornih strana da poništaj ima dejstvo samo za ubuduće i da se
smatra punovažnim sve ono što je do momenta poništaja bilo izvršeno.
Vodi se računa o tome da li je ugovarač koji zahteva poništaj bio savestan,
odnosno da on nije znao niti mogao znati za postojanje uzroka rušljivosti
ugovora, te savesna strana ima pravo na naknadu pretrpljene štete. Iz tog
razloga i odredba koja kaže da ograničeno poslovno sposobno lice odgovara za
štetu nastaluponištenjem ugovora, ako je lukavstvom
uverilo svog saugovarača da je poslovno sposobno. Interesantna je odredba
koja kaže da u slučaju poništenja ugovora zbog ograničene poslovne
sposobnosti jednog ugovarača, saugovarač takvog lica može
zahtevati vraćanje samo onog dela ispunjenja koji se nalazi u imovini
ograničeno poslovno sposobnog lica, ili je upotrebljen u njegovu korist, kao
i onog što je namerno uništeno ili otuđeno.
Raskid ugovora
Raskid ugovoraje još jedan vid prestanka ugovora i on može
biti jednostrani i sporazumni raskid. Uzrok raskida nastaje nakon sklapanja
ugovora, što je prava razlika u odnosu na apsolutno i relativno ništave ugovore,
gde uzorok za poništaj postoji već prilikom zaključenja ugovora. Isto tako,
raskidaju se samo valjani ugovori, odnosno oni ugovori koji bi prema redovnom
toku stvari trebali biti okončani ispunjenjem. Ako je ugovor ispunjen već,
raskid ugovora nije moguć. U tom slučaju, moguće je jedino
sklapanje novog ugovora kojim bi se eventualno moglo uspostaviti pređašnje
stanje. Raskid nije isto što i
otkaz ugovora što predstavlja jednostranu izjavu ugovorne strane kojom
se okončava trajniji ugovorni odnos na neodređeno vrijeme. U ovom slučaju, za
otkaz ugovora, nije potrebno navoditi nikakve razloge. Osnovnim učinkomraskida ugovora smatra se oslobođenje ugovornih strana, osim
odgovornosti za štetu i to samo u nekim slučajevima raskida. Raskid
ugovoradovodi do obaveze restitucije ili povraćaja datog. Ako je
dat novac, dugovaće se i zatezna kamata. Koristi koje je ugovorna strana
imala od onog što se ima vratiti se moraju vratiti ili nakanditi u novcu.
Ugovor može prestati sporazumnim raskidom, a to znači naknadnim
dogovorom ugovornih strana. Takav sporazum ugovornih strana zapravo predstavlja
novi ugovor kojim se stari raskida i nakon čega prestaje da proizvodi pravna
dejstva. Naravno, sporazumni raskid ugovoramoguć je ne samo
kada nije započeto sa izvršenjem ugovra, već i kada je došlo do delimičnog
izvršenja, a kada je ugovor koji se raskida sporazumno potpuno izvršen
(stvar je predata kupcu, provacu je isplaćena cena) onda je neophodno sačiniti
novi ugovor (usmeno ili pismeno – pravilo je da i formalni ugovori mogu
biti raskinuti neformalnim ugovorm, osim ako to ne predviđa zakon ili cilj
zbog kojeg je prospiana posebna forma itd.) u kojem će se
ugovoriti vraćanje datog (kupcu cene, prodavcnu robe). Kod delimično
izvršenih ugovora (npr. ugovorena je isplata cene u ratama i data je
prava rata) moguće je ugovoriti da se vrati primljeno, ali pravilo
je da raskid ugovoranema retroaktivno dejstvo (što znači da
se takvo dejstvo raskida mora izričito ugovoriti). Povratno dejstvo ugovora koje
je ugovoreno dovodi do toga da svaka ugovorna strana mora vratiti primljeno.
Ipak, treće savesno lice koje je steklo neko pravo na osnovu ugovora koji je
sporazumno raskinu ne sme trpetiu štetu.
Ako je ugovor ispunjen već, raskid ugovora nije moguć, Advokatska
kancelarija Branislava Krnić.
Vaša pitanja o raskidu ugovora možete poslati i putem live chat-a, Advokat
Beograd
Jednostrani raskid ugovor
Jednostrani raskid ugovora je specifičan i dopušten je u
slučajevima u kojima je ugovoren ili kada je zakonom predviđeno da je moguće
jednostrano raskinuti ugovor. Dakle, moguće je dogovaranje prava najednostrani raskid ugovora unapred, nezavisno od volje druge
ugovorne strane. Ipak, zabranjeno je da se zloupotrebljava nadmoćniji položaj
jedne ugovorne strane da bi se ugovarale ovakve odredbe. Naravno, pravo na
jednostrani raskid ugovora je smisleno kod
dvostranoobaveznih ugovora.
Drugi slučajevi koji ovlašćuju ugovorne strane na jednostrani raskid su
propisani zakonom. Pa tako, postoji raskid ugovora zbog
neispunjenja. U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni
svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati
ispunjenje obaveza ili, pod određenim uslovima (videti dalje u toku rada),
raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovorane
nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Na primer, ugovor se raskida po zakonukada je ispunjenje u roku
bitan sastojak ugovora (bilo po prirodi pravnog posla, bilo da je tako nešto
ugovoreno izričito), a dužnik ne ispuni obavezu u tom roku. U ovom slučaju
poverilac ima pravo da ako želi održi takakv ugovor na snazi, zahtevajući da
dužnik ispuni ugovor i tek ako ovaj neispuni obavezu u razumnom roku, ugovor
će se raskinuti. Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak
ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu,
a poverilac da zahteva njeno ispunjenje. Da bi poverilacjednostrano
raskinuo ugovor, mora da ostavi dužniku naknadni primeren rok za
ispunjenje obaveze. Ipak, u nekim situacijama je sasvim besmisleno
ostavljanje tog nakanadnog primerenog roka jer je očigledno iz dužnikovog
ponašanja da on obavezu neće ispuniti, stoga u tom slučaju zakonodavac propisuje
da poverilac ima pravo da raskine ugovor i bez ovakvog bespotrebnog
odugovlačenja. Isto, kad je pre isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da
jedna strana neće ispuniti svoju obavezu iz ugovora, druga strana može raskinuti
ugovor i zahtevati naknadu štete, a to važi i za ugovor sa uzastopnim obavezama,
gde ugovorna strana ne ispuni jednu obavezu, pa onda druga može, u razumnom
roku, raskinuti ugovor u pogledu svih budućih obaveza, ako je iz datih okolnosti
očigledno da ni one neće biti ispunjene. Ona može raskinuti ugovor ne samo u
pogledu budućih obaveza, nego i u pogledu već ispunjenih obaveza, ako njihovo
ispunjenje bez izostalih ispunjenja nema interesa za nju. Dužnik može održati
ugovor ako da odgovarajuće obezbeđenje. U svim ovim slučajevima,
ugovori se ne mogu raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dela obaveze.
Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev
obaveze na naknadu štete, ako ona postoji. U slučaju da je jedna strana
izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je
dala. Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala
od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi. Strana koja vraća
novac dužna je
platiti zateznu kamatu
od dana kad je isplatu primila. Na
primer, u jednom slučaju iz sudske prakse parnične stranke su zaključile
ugovor o međusobnoj zameni
nepokretnosti koji je overen. Predviđeno je da se tužilac iseli
iz nepokretnosti koju daje u zamenu i iste preda u posed tuženom najkasnije
u roku od 30 dana od kada ga tuženi pozove da to učini, a da je tuženi dužan
da u roku od tri meseca od dana sačinjavanja ugovora podnese zahtev za
dobijanje potrebne dokumentacije za izgradnju višestambenog objekta i da u
roku od 18 meseci od dobijanja rešenja kojom je odobrena izgradnja isti
izgradi. Tuženi je u
žalbi isticao razne okolnosti zbog kojih nije mogao ispuniti
ugovorne obaveze. Međutim, sud je zaključio da tuženi jeste odgovoran
za neispunjenje svojih ugovornih obaveza jer tokom postupka nije dostavio
dokaze da je zahteve za dobijanje potrebne dokumentacije za izgradnju
višestambenog objekta podneo u roku od tri meseca od zaključenja ugovora.
Dakle, tuženi nije izvršio niti započeo izgradnju zgrade, na šta se ugovorom
obavezao. Budući da je u ovom slučaju rok za ispunjenje obaveza tuženog
bitan sastojak predmetnog ugovora i da zaključivanjem aneksa ugovora ovaj rok
nije produžavan, sud je raskinuo ugovor o zameni nepokretnosti koji je zaključen
između parničnih stranaka.
Ukoliko raskinete ugovor, obe ugovorne strane se oslobađaju svojih obaveza,
osim da nadoknade štetu, Advokatska kancelarija u Beogradu.
Ukoliko imate nedoumice u vezi Vašeg ugovora, možete se konsultovati sa
Advokatom Beograd.
Ugovor može da se raskinei zbog promenjenih okolnosti. Takve
okolnosti su one koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane ili ako se zbog
njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u takvoj
meri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i
da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, te
je strani u nepovoljnom položaju dopušteno da raskine ugovor. Ipak, jednostrani
raskid ugovora je zabranjen u slučaju kada je ugovorna strana bila
dužna da u vreme zaključenja ugovora uzme u obzir te mogućnosti ili ih je mogla
izbeći ili savladati. Strana koja zahteva raskid ugovora ne može se pozivati na
promenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje
njene obaveze. Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane
da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmene. Ako izrekne raskid
ugovora, sud će na zahtev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtevala
da naknadi drugoj strani pravičan deo štete koju trpi zbog toga. Pri
odlučivanju o raskidanju ugovora, odnosno o njegovoj izmeni, sud se rukovodi
načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o cilju ugovora, o normalnom
riziku kod ugovora odnosne vrste, o opštem interesu, kao i o interesima obeju
strana. Strane se mogu ugovorom unapred odreći pozivanja na određene promenjene
okolnosti, osim ako je to u suprotnosti sa
načelom savesnosti i poštenja. Na primer, kada se zaključi ugovor
o zakupu stana, gde će se određeni iznos zakupnine plaćati periodično
svakog meseca, a na tržištu dođe do naglog poskupljenja stanova za izdavanje
i uvođenja većih poreza na izdavanje nepokretnosti. Tada je moguće, da
zakupodavac raskine ugovor sa zakupcem koji ne može da plaća uvećanu
zakupninu.