Pojam ugovora o kupoprodaji je definisan Zakonom
o obligacionim odnosima i to na sledeći način: ugovorom o
prodajiobavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na
prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u
novcu i preuzme stvar. Kupoprodajni ugovorje najčešće
zaključen ugovor u pravnom prometu.
Veći broj ugovora ima svrhu da realizuje kuporodaju i većina
ugovora je proistekla iz ovog ugovora. Takođe, advokati potvrđuju da se najveći
broj sporova odnosi na
kupoprodajni ugovor i njegovu povredu.
Zakon o obligacionim odnosima koristi termin ugovor o
prodaji. Uslov za zaključenje ugovora je da lice koje zaključuje
kupoprodajni ugovor bude poslovno sposobno ili, u slučaju delimične sposobnosti,
da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika. Zakon o obligacionim odnosima ga
detaljno reguliše u gotovo stotinu odredaba.
Iako je po pravilu reč o neformalnom ugovoru koji može da se
zaključi i usmeno, najčešće se pribegava da se zaključi kupoprodajni ugovor u
pisanoj formi. Predviđen je izuzetak kod prodaje
nepokretnosti, kada je
obavezna pisana forma, jer je u suprotnom kupoprodajni ugovor
ništav. Ugovarači moraju da se usaglase oko bitnih elemenata ovog ugovora, a to
su stvar i cena.
Predmet kupoprodajnog ugovora
Predmet ovog ugovora je najčešće stvar, ali to mogu biti i
prava, poput prava intelektualne svojine, prava potraživanja itd. Stvar
mora biti u prometu. Stvar može biti individualno određena, a može se prodavati
i roba, što je odlika ugovora u privredi. Individualno određena stvar se obično
u ugovoru opisuje detaljnije, a generična stavar (tj. roba) se precizira kroz
količinu, kvalitet i vrstu. Prodaju se stvari koje postoje, ali dozvoljena je i
prodaja buduće stvari (npr. 10t pšenice koja će roditi za par meseci).
Ipak, kada naručilac daje materijal kod prodaje buduće stvari nije reč o
kupoprodaji, nego o ugovoru o delu.
Stvar koja je predmet ugovora može da propadne do zaključenja kupoprodajnog ugovora, a ako
je reč o delimičnoj propasti (npr. propalo je 4t pšenice, ali nije 6t)
Zakon o obligacionim odnosima ostavlja mogućnost da kupac kupoprodajni ugovor
raskine ili da umesto raskida traži snižanje cene. Kupoprodajni ugovor može
ostati na snazi ako delimična propast ne smeta svrsi ugovora (npr. propalo je
pola tone od 10t pšenice) ili ako za određenu stvar postoji takav običaj
u prometu (odnosi se na kupoprodajni ugovor u privredi).
Prodaja tuđe stvari je moguća i stvara pravna dejstva ugovora o
prodaji (radi se o zaključenom, a još neizvršenom kupoprodajnom ugovoru).
Međutim, ako kupac nije znao ili nije mogao da zna da je reč o tuđoj stvari ima
pravo da traži raskid ugovora i naknadu štete.
Kupoprodajni ugovor, dakle, nastaje već u momentu saglasnosti volja ugovornih
strana, pa kada je prodata tuđa stvar, prodavac može nabaviti istu stvar (npr.
10t pšenice), pa će u momentu predaje stvari ispuniti ugovornu obavezu.
Kod ugovora u privredi roba može biti određena po svojoj vrsti, kvalitetu i
količini. Kupoprodajni ugovor nije striktan i moguće je kumulativno u ugovoru
odrediti više vrsta predmeta ugovora ili alternativno, kada prodavac bira šta će
kupcu prodati. Kvalitet robe se ugovara slobodno, po pravilu. Izuzetak postoji
kada je imperativnim propisima uređen kvalitet (najčešće hrana).
Po količini roba može biti određena precizno (npr. 10t
pšenice) ili okvirno (od 9 do 10t pšenice). Ukoliko stvar ima
pripatke, prodavac bi trebalo i njih da preda, jer prate sudbinu stvari, a
trebalo bi da preda i sve plodove stvari nastalih posle roka za predaju stvari.
Određivanje cene ugovora o kupoprodaji
Kupac duguje prodavcu cenu koja mora biti određena ili
odrediva, ozbiljna i pravična. Građanskopravni kupoprodajni ugovor mora
imati određenu cenu (ugovori između lica koji nisu trgovci). Kod ugovora u
privredi ne traži se da cena bude određena. Dovoljno je da je odrediva.
Tada je kupac dužan da plati cenu koju je prodavac redovno naplaćivao u vreme
zaključenja ugovora, a ako se ova ne može odrediti onda razumnu cenu. Razumna
cena je tekuća cena u vreme kada se zaključi kupoprodajni ugovor, a ako se ni
ona ne može odrediti, onda sud prema okolnostima slučaja određuje cenu. Kada je
ugovorena tekuća cena kupac duguje onu cenu koja je utvrđena zvaničnom
evidencijom na tržištu mesta prodavca u vreme kada treba da usledi ispunjenje
ugovora. Ako nema zvanične evidencije, onda se posmatraju običaji tržišta.
Zvanične evidencije su evidencije koje vode odgovarajuće berze ili druge
nadležne organizacije. Retko se dešava da je cena propisana imperativnim
normama. Ako kupac plati preko propisane cene ima pravo da mu se vrati ono što
je preplatio bez obzira šta je bilo ugovoreno.
Cena može biti određena u ugovoru kao fiksna ili kao
promenljiva. Odeređivanje cene se može poveriti trećem licu, a ako to
lice ne odredi cenu onda ugovarači treba sami da se usaglase oko cene. Neuspeh u
dogovoru oko cene dovodi do toga da se smatra da je ugovorena razumna cena. Ne
može se prepustiti jednom ugovaraču da odredi cenu. Tada se smatra kao da cena
nije ni određena. Pravičnost cene kao uslov punovažnosti ugovora je odlika
kupoprodaje koja podrazumeva princip ekvivalencije u međusobnim pravima i
obavezama ugovornih strana. U suprotnom, radi se o prekomernom
oštećenju. Kada je cena previše niska i kada ne odgovara stvarnoj vrednosti
najčešće se radi o ugovoru o poklonu.
Obaveze prodavca
Prodavac ima obavezu da isporuči robu tj. preda stvar koja je
predmet ugovora kupcu. To su sve one radnje koje omogućavaju kupcu da
stekne državnu stvari. Smatra se da je predaja nepokretnosti
izvršena upisom u zemljišne knjige ili predajom tapije, odnosno u nadležni
katastar nepokretnosti.
Pokretna stvar se prenosi na razne načine, pa tako: prenosom iz
ruke u ruku, na simboličan način (npr. predaja ključa od kuće), kada
kupac već po nekom osnovu drži stvar koja mu je prodata (npr. stanuje i
iznajmljenoj kuči koju je sada kupio) itd. Značaj predaje leži u momentu
kada se smatra da prelazi rizik sa prodavca na kupca. Do predaje, rizik
propasti stvari snosi prodavac, a od predaje kupac. Kod predaje stvari
špediteru ili prevozniku kada je ova ugovorana prethodno, rizik prelazi na kupca
u tom momentu, bez obzira što u stvarnosti roba nije u državini kupca. Izuzetak
je prodaja robe na probu gde rizik ostaje na prodavcu do kupčeve izjave da
ostaje pri ugovoru ili do isteka roka do kada je kupac trebao da donese odluku o
kupovini. Drugi izuzetak je raskid
ugovora zbog mana stvari tj. robe kada se rizik vraća ponovo na
prodavca.
Vreme i mesto predaje se određuje kupoprodajnim
ugovorom. Nije neophodno da se kupcu direktno preda roba da bi
kupoprodajni ugovor bio izvršen. Može se predati kupcu i isprva kojom može
preuzeti stvar. Predaja koja je ugovorena da se izvrši u nekom izvesnom periodu
vremena (npr. najdalje za tri meseca od dana kada se zaključi kupoprodajni
ugovor) će biti onog dana koji odredi prodavac, kako je to zakon
predvideo, međutim, stranke se mogu dogovoriti da taj datum odredi kupac. Kada
datum predaje nije određen, ona se izvršava u razumnom roku nakon zaključenja
ugovora.
Mesto se određuje u ugovoru, ali kad ono nije određeno, to je mesto
gde je prebivalište ili sedište prodavca u vreme zaključenja ugovora.
Troškove predaje snosi prodavac, a troškove odnošenja stvari kupac.
Vreme se obično određuje i unosi u kupoprodajni ugovor. Moguće su
različite varijacije. Od tačno određenog vremena, pa do odrednica početkom
meseca, sredinom meseca itd.
Način isporuke se određuje različito, pa npr.
moguća je isporuka ili u celini sva roba ili delimično, sukcesivno. Sukcesivna
isporuka robe se nikad ne pretpostavlja, već mora da se izričito ugovori.
Prodavacnema dužnost da preda stvar kupcu ako mu kupac ne
isplati cenu ili ako ne može istovremeno da mu plati cenu sa predajom, a
suprotno mora biti izričito rečeno u ugovoru. Kupac, sa druge strane, ne
mora da plati cenu ako nije prethodno pregledao stvar.
Prodavac odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona
imala u času prelaska rizika sa prodavca na kupca, bez obzira da li je to znao
ili ne. Odgovornost postoji i za sve materijalne nedostatke koje se pojave
posle prelaska rizika na kupca ako su ti nestaci posledica uzroka koji postojao
ranije. Ipak, sitni materijalni nedostatci se ne uzimaju u obzir. Smatra
se da nedostatak postoji ako stvar nema potrebna svojstva za redovnu
upotrebu
ili za promet, ako nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu zbog koje je
kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavcu ili mu je morala biti poznata,
kada stvar nema ona svojstva koja su bila izričito ili prećutno ugovrena ili
propisana, kada stvar nije saobrazna uzorku ili modelu osim kada su oni služili
samo radi obaveštenja. Prodavac nema odgovornost za one nedostatke koji su
bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati, a to znači da
takve nedostatke brižljivo lice sa prosečnim znanjem ili iskustvom lica istog
zanimanja i struke kao i kupac moglo lako opaziti pri uobičajenom pregledu
stvari. Ipak, prodavac koje je izjavio da stvar nema nedostatke ili da ima
određena svojstva ostaje odgovoran kupcu čak i kada je ovaj lako mogao
opaziti iste. Kada stvar ima skriveni nedostatak tj. takav
nedostatak
koji se nije mogao lako otkriti pri uobičajenom pregledu stvari kupac ima
dužnost da obaveti prodavca o tom nedostatku u roku od 8 dana od saznanja za
isti, a kod ugovora u privredi odmah. Kada protekne 6 meseci od predaje stvari
prestaje odgovornost prodavca, osim kada je drugačije ugovoreno. Kada dođe do
popravke stvari zbog nedostatka, kvara i sl. rokovi teku od predaje popravljene
stvari ili od izvršene zamene dela stvari. Kupac treba da opiše nedostatak
prodavcu što vernije i da pozove prodavca da pregleda stvar. Sve ove dužnosti
prodavca otpadaju kada on zna za nedostatak ili mu taj nedostatak predmeta
ugovora nije mogao ostati nepoznat. Odgovornost prodavca za materijalne
nedostatke se mogu sasvim isključiti u ugovoru, ali je takva odredba ništava
kada je prodavac znao za nedostatak, a nije obavestio kupca ili kada je
iskoristio svoj povlašćeni položaj da nametne tu odredbu.
Obaveze kupca
Obaveze kupca su plaćanje cene, a kupoprodajni ugovor precizira
detalje u smislu gde se vrši plaćanje, kada, na koji način. Ako takva
preciziranja u ugovoru izostanu plaćanje se vrši u času i u mestu u kome se
vrši predaja stvari. Kod uzastopnih isporuka kupac ima dužnost da
isplati cenu za svaku isporuku u času njenog preuzimanja, sa izuzetkom
drugačijeg ugovaranja ili drugih običaja. Ako je kupac dao prodavcu predujam
prva isporuka se naplaćuje iz predujma po pravilu. Često se plaćanje vrši
bezgotovinski u praksi. Troškovi plaćanja cene padaju na kupca. Važno je vreme
plaćanja cene i ono se ugovara istovremeno sa predajom robe ili kod avansne
prodaje plaća se prvo cena, pa onda ide predaja stvari, a kod prodaje na kredit
obrnuto.
Kod građanskopravne prodaje plaćanje cene je istovrenemo sa
predajom stvari, a kod ugovora u privredi najčešća je prodaja na kredit. Razlog
prodaje na kredit može biti ostavljanje kupcu još vremena da pregleda robu i da
plati cenu koja je u srazmeri sa onim što je primio.
Kupac i prodavac imaju obavezu da čuvaju stvar sa pažnjom
dobrog domaćina ili dobrog privrednika na račun saugovarača u situaciji
kada je kupoprodajni ugovor raskinut, pa kupac želi da vrati stvar prodavcu i
obatno, kada zbog kupčeve docnje da preuzme stvar ona nije predata kupcu, već je
kod prodavca. Tada se stiče pravo na naknadu troškova koji su nastali. Strana
koja ima obavezu da čuva stvar može istu položiti kod suda, predati na
čuvanje nekom drugom ili je prodati za račun druge strane.
Kada je prodaja raskinuta zbog krivice druge strane, strana
koja trpi štetu ima pravo na
naknadu štete. Kod prodaje stvari određenih po rodu postoji
mogućnost prodaje ili kupovine radi pokrića, a to znači da kada npr. prodavac
ne isporuči robu kupcu u ugovorenom roku, da ovaj može kupiti tu od drugog
prodavca i tražiti od prvog razliku u ceni koja je plaćena drugom. Isto
važi i kada kupac ne preuzme robu na vreme koju prodavac potom proda drugom
kupcu po nižoj ceni od prvobitno ugovorene i tada se stiče pravo na razliku
novca. Kupovina i prodaja radi pokrića mora biti izvršena na razuman način i u
razumnom roku.