U advokatskoj kancelariji se često susrećemo sa nepoštovanjem obaveze
izdržavanja roditelja i česta je sitaucija da roditelji nemaju ni najosnovnija
sredstva za život, da su
usamljeni i na ivici egzistencije, jer ih niko ne obilazi, niti vodi brigu o
njima, a da imaju odraslo dete ili decu, koja uživaju raskošan život. Nažalost,
često ni odrasla deca nemaju sredstava za život, pa se roditelji za podmirivanje
najosnovnijih životnih potreba oslanjaju na skromnu penziju ili na socijalnu
pomoć. Najstrašnije, nekada se dešava da su roditelji izloženi nasilju od strane
svog potomstva.
Porodični zakon
Porodični zakon
Srbijedefiniše izdržavanje roditelja kao pravo i dužnost članova
porodice, ali definiše i da odricanje od prava na izdržavanje neće imati nikakva
pravna dejstva. Ovo pravo, pravo na zakosnko izdržavanje, ne može da
zastari. Pravo na izdržavanje je, dakle, propisano kao osnovno načelo porodičnog
prava. Zakonsko izdržavanje je obaveza koja je regulisana Porodičnim zakonom.
Prema Porodičnom zakonu roditelj koji je nesposoban za rad i pri tom
nema dovoljno sredstava za izdržavanje, ima pravo na izdržavanje (staranje)
od punoletnog deteta ili drugog krvnog srodnika u pravoj nishodnoj liniji,
odnosno od maloletnog deteta koje stiče zaradu ili ima prihode od imovine, srazmerno njegovim
mogućnostima.Ovo pravo nema roditelj ako bi prihvatanje
njegovog zahteva za izdržavanje predstavljalo očiglednu nepravdu za dete
odnosno drugog krvnog srodnika. To su sve one situacije kada bi sud
ocenio da je nepravično da dete izdržava svog roditelja. Na primer, ukoliko
se roditelj ogrešio o dete u prošlosti tako što se nije staro o njemu
nikada, a sada, u starosti, traži da bude izdržavan od potomka.
Ukoliko Vam bude potrebna pravna pomoć posavetujte se sa nama - Advokatska
kancelarija Branislava Krnić
Budite mudri u donošenju odluka, Advokat Beograd će vam
pomoći da donesete prave odluke
Obaveza izdržavanja se određuje u skladu sa potrebama poverioca izdržavanja tj.
roditelja i vodeći računa o mogućnostima dužnika izdržavanja tj. potomka, a uvek
se vodi računa o minimalnoj sumi izdržavanja. Minimalna suma izdržavanja je ona
koja se periodično utvrđuje od strane ministarstva nadležnog za porodičnu
zaštitu, u skladu sa zakonom, kao naknada
za hranjenike, odnosno za lica na porodičnom smeštaju.
Porodični zakon precizira da se potrebe roditelja mogu ceniti u odnosu
na njegove godine, zdravlje, obrazovanje, imovinu, prihode i u odnosu na druge
okolnosti od značaja za određivanje izdržavanja. Potrebe poverioca izdržavanja
se razlikuju od slučaja do slučaja i ne mogu se smatrati istim u svakom
konkretnom slučaju.
U sudskoj praksi je iskristalisan stav da poverilac izdržavanja ne mora da
otuđi svoju nepokretnost u kojoj živi kako
bi od dobijenog novca izdržavao sam sebe. Kakve su mogućnosti potomka
ceniće se u skladu sa njegovim prihodima, mogućnosti za zaposlenje i
sticanje zarade, njegovom imovinom, njegovim ličnim potrebama, obavezom
da izdržava druga lica i u skladu sa svim drugim okolnostima od značaja za
određivanje izdržavanja.
Pravilo je da se izdržavanje roditelja određuje u novcu, ali sasvim je moguće
odrediti ga i na drugi način ukoliko postoji o tome sporazum roditelja i deteta.
To bi bilo izvodljivo ukoliko su roditelju neophodni lekovi i hrana, pa se
roditelj i dete sporazumeju da na taj način dete izdržava roditelja. Najčešće se
izdržavanje (staranje o roditeljima) daje u naturi kada između
roditelja i deteta postoji zajednica života. Ovaj sporazum, sporazum o zakonskom
izdržavanju se mora sačiniti u obliku javnobeležničkog
zapisa, kako je definisano odredbama Porodičnog zakona.
Poverilac izdržavanja tj. roditelj ima pravo da po svom izboru zahteva da
visina izdržavanja bude određena u fiksnom mesečnom novčanom iznosu ili
u procentu od redovnih mesečnih novčanih primanja dužnika
izdržavanja tj. deteta. Preporuka je to ipak bude fiksni mesečni iznos, jer
često zaposlenje neklog lica danas ne znači da će tako biti i u buduće, te se na
taj način predupređuje mogućnost da kada davalac izdržavanja ostane bez redovnih
mesečnih novčanih primanja prekine sa davanjem izdržavanja i da se zbog toga
mora pokrenuti novi postupak pred sudom za izmenu ranije odluke. Interesantna je
odredba pomenutog zakona koja precizira da ukoliko se visina izdržavanja
određuje u procentu od redovnih mesečnih novčanih primanja dužnika
izdržavanja (zarada, naknada zarade, penzija, autorski honorar itd.), onda
visina izdržavanja, po pravilu, ne sme biti manja od 15% niti veća od 50%
redovnih mesečnih novčanih primanja potomka umanjenih za poreze i doprinose
za obavezno socijalno osiguranje.
Naša advokatska
kancelarija
će Vam pomoći da odredite iznos izdžavanja koji je u skladu sa Vašim primanjima i
potrebama poverioca izdržavanja.
Advokat Beograd je odgovoran za ono što uradi, a Vi za ono
što ne uradite
Trajanje izdržavanja roditelja
Izdržavanje roditelja može trajati neograničeno ili ograničeno
vreme, što zavisi od potreba poverioca izdržavanja i mogućnosti dužnika
izdržavanja (staranja). Takođe, kada se promene okolnosti od donošenja
prethodne odluke moguće je da se izdržavanje poveća ili smanji, što sud ocenjuje
u svakom konkretnom slučaju.
Izdržavanje prestaje u slučaju smrti poverioca ili dužnika
izdržavanja, a izdržavanje može da prestane kada roditelj stekne dovoljno
sredstava za izdržavanje ili kada dužnik izdržavanja tj. dete izgubi mogućnost
za davanje izdržavanja ili davanje izdržavanja postane za njega očigledno
nepravično.
Izdržavanje roditelja se može regulisati i ugovorom između roditelja i
deteta i to ugovorom o
doživotnom izdržavanju npr. Međutim, kada sporazum nije moguć,
zakonsko izdržavanje se može tražiti pred sudom i to tužbom.
Zakon o
parničnom postupku određuje da je za suđenje u sporovima o zakonskom
izdržavanju, ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, pored suda opšte mesne
nadležnosti, a to je sud na čijem području tuženi ima prebivalište, nadležan i
sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište. Tužbu sudu
mogu podneti i roditelj koji traži zakonsko izdržavanje (staranje) i
dete koje je obavezano da daje izdržavanje kada želi da se izmeni ranija odluka
suda zbog promenjenih okolnosti ili da sud donese odluku o prestanku ove obaveze
ako više za nju nema zakonskih uslova. U prvom stepenu prospisana je nadležnost
Višeg suda, a u postupku po žalbi na presudu nadležnost Apelacionog suda. Lice
koje nema dovoljno sredstva da plati troškove pokretanja ovog postupka i celog
postupka do donošenja konačne odluke suda o tome ko će snositi troškove postupka
ima pravo na besplatnu pravnu pomoć. Postupak se odlikuje tzv. naročitom
hitnošću. Prvo ročište zakazuje se tako da bude održano u roku od osam dana od
dana kada je tužba primljena u sud, a drugostepeni sud ima obavezu da donese
odluku u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljena žalba. Isto tako, sud
nije vezan granicama koji su postavljeni u tužbenom zahtevu za izdržavanje i
tako sud može odluliti da izdržavanje bude više nego što je traženo u tužbenom
zahtevu ili suprotno, manje, a sve u skladu sa okolnostima svakog slučaja. Tako
da se ovaj postupak odlikuje još jednom razlikom u odnosu na druge, a to je
opisano odstupanje od načela dispozicije.
Takođe, Zakon
o obligacionim odnosimaisključuje mogućnost kompenzacije uzajmanih
potraživanja poverioca i dužnika zakonskog izdržavanja, a to znači da
ne može potomak da traži da se njegova obaveza da daje izdržavanje prebije sa
nekim dugom koji ima roditelj prema njemu.
Važno je pomenuti da u izvšnom postupku potraživanja na osnovu zakonskog
izdržavanja (staranja) imaju prvenstvo namirenja bez obzira na ostala
potraživanja poverilaca izvršnog dužnika, a ona moraju da budu dokazana izvršnom
ispravom i prijavljena na vreme u izvršnom postupku, kako je regulisano Zakonom
o izvršenju i obezbeđenju.
Zakon o obligacionim odnosima propisuje da potraživanja povremenih davanja koja
dospevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima, kao što su potraživanja
izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog
davanja. Isto tako, kada neko prouzrokuje smrt lica koje daje
izdržavanje odnosno potomka koje izdržava roditelja u ovom slučaju, lice koje je
poginuli izdržavao ili redovno pomagao, kao i ono koje je po zakonu imalo pravo
zahtevati izdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi
gubitkom izdržavanja, odnosno pomaganja. Ova šteta se može nadoknaditi plaćanjem
novčane rente, čiji se iznos odmerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji
ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobijao od poginulog da je ostao u
životu.
Zakon o radu
propisuje da zaposleni (u ovom slučaju dužnik izdržavanja) ima pravo na odsustvo
sa rada uz naknadu zarade u ukupnom trajanju od pet radnih dana u kalendarskoj
godini zbog teže bolesti člana uže porodice u koje spadaju i roditelji. Isto
tako, ovaj zakon propisuje da lice koje se stara o osobi oštećenoj cerebralnom
paralizom, dečijom paralizom, nekom vrstom plegije ili oboleloj od mišićne
distrofije i ostalim teškim oboljenjima, na osnovu mišljenja nadležnog
zdravstvenog organa, može na svoj zahtev da radi sa nepunim radnim vremenom, ali
ne kraćim od polovine punog radnog vremena i da ostvaruje pravo na odgovarjuću
zaradu, srazmerno vremenu provedenom na radu, u skladu sa zakonom, opštim aktom
i ugovorom o radu.
Zakon o
nasleđivanju propisuje da je lice koje se teže ogrešilo o ostavioca neispunjenjem
zakonske obaveze izdržavanja nedostojno da bude naslednik, a isto tako ono može
biti isključeno iz prava na nužni deo. Sud na nedostojnost nekog lica
pazi po službenoj dužnosti. Ipak, ostavilac ima pravo da oprosti nedostojnost i
to mora biti učinjeno u obliku potrebnom za zaveštanje. Nedostojnost nije
smetnja za potomke nedostojnog lica koji mogu naslediti kao da je nedostojno
lice umrlo pre ostavioca.
Krivični
zakonik u 195. članu propisuje kao krivično delo nedavanje
izdržavanja, pa je tako propisano da lice koje ne daje izdržavanje
za lice koje je po zakonu dužan da izdržava, a pri tome je ta dužnost utvrđena
izvršnom sudskom odlukom ili izvršnim poravnanjem pred sudom ili nekim drugim
nadležnim organom, u iznosu i na način kako je to odlukom ili poravnanjem
utvrđeno, biće kažnjeno novčanom kaznom ili zatvorom do dve godine.
Neće biti kažnjeno lice koje iz opravdanih razloga nije davalo izdržavanje, što
se ceni u svakom konkretnom slučaju i vrlo se restriktivno ceni standard
opravdanih razloga koji bi omogućili izbegavanje kazne. Ako za roditelja usled
nedavanja zakonskog izdržavanja na koje je obavezan davalac nastanu teške
posledice, učinilac će biti strože kažnjen i to kaznom zatvora od tri meseca do
tri godine. Sud, međutim, najčešće pribegava izricanju uslovne osude kada
postoje zakonski uslovi za to. Tada sud može odrediti obavezu učiniocu da izmiri
sve dospele obaveze i da dalje uredno daje izdržavanje. Ako lice ne ispuni svoju
obavezu navedenu u uslovnoj osudi, doći će do opozivanja iste.